JP Setcard - шаблон joomla Видео

 ЋИР     LAT      ENG

Radno vrijeme sa korisnicima:

PONEDELJAK – PETAK:

08:00 – 14:00 и 16:00 – 19:00

(pauza 11:00 – 11:30)

SUBOTOM:  08:00 – 12:00

Kontakt:
Tel: +382 (0)31/321-900; 324-229
Fax: +382 (0)31/324-328
E-mail: biblhn@t-com.me

Adresa:

Trg Herceg Stjepana br. 6 Herceg Novi

  

IZDAVAČKA DJELATNOST BIBLIOTEKE

 

  • Korica Boka 38
  • Djecije
  • Srpska moreplovska 1885
  • БОКА 38
  • ЧИТАМО И РАСТЕМО ОД СУБОТЕ ДО СУБОТЕ
  • ПРВИ ИЗВЈЕШТАЈ О СРПСКОЈ МОРЕПЛОВСКОЈ ЗАКЛАДНОЈ ШКОЛИ БОШКОВИЋ-ЂУРОВИЋ-ЛАКЕТИЋКЕ У СРБИНИ КРАЈ ХЕРЦЕГ-НОВОГА

Dr Dušan Petković

Dr Dušan Petković link elektronska baza

Početkom 1983. godine «iz tuđine» iz Boke od Riaćuela u svoju Boku Kotorsku vratio se Dr Dušan Petković. Mogu li riječi dočarati žal za zavičajem, korijenima, porodičnim ognjištem, ili se žal osjeća u pogledu, u potrebi da se iz zavičaja ponese grumen zemlje ili komad sive stijene, ili u želji da, kada se već nije moglo živjeti, u zavičaju nađe vječni počinak.

Povratak iz tuđine za mnoge je ostvarenje životnog sna, ali i potreba da se zavičajnoj «riznici» da makar mali doprinos u vidu stvaralaštva u najširem smislu ili pak u vidu donacije. Dr Dušan Petković podario je svom zavičaju i jedno i drugo. U njegovoj poeziji, poetski najimresivnije su upravo zavičajne pjesme, ali veoma je impresivan i LEGAT od 5.500 knjiga na stranim jezicima. Ne smijemo zaboraviti ni značajan novčani iznos (5.000 $) od kojih je još 1990. godine kupljen prvi računar i zahvaljujući toj donaciji Gradska bibilioteka i čitaonica Herceg-Novi bila je prva narodna biblioteka u Crnoj Gori koja je uvela automatsku obradu bibliotečkog materijala.

Samo jak motiv mogao je pokrenuti takvu bibliofilsku strast koja je kreirala sadržaj legata. Motiv je više nego jasan. To je želja da se zavičaju pribavi nešto dragocjeno, raritetno, originalno, značajnije od svih materijalnih dobara, a to je knjiga, po riječima Gorkog «najsložnije i najvažnije čudo koje je čovječanstvo stvorilo na putu progresa i sreće». Naš utisak poslije dugotrajne bibliografske obrade, jeste da je legator kupovao raritete, djela referensnog sadržaja, zatim djela iz raznih oblasti nauke i znanja, naročito religije, umjetnosti i istorije. Ipak, lična Petkovićeva interesovanja dala su pečat sadržaju legata.

Prema Univerzalnoj decimalnoj klasifikaciji, struktura legata je sljedeća: opšta grupa 164 publikacije, filozofija 113, religija 167, društvene nauke 1067, prirodne nauke 40, primijenjene nauke 170, umjetnost 212, književnost, lingvistika i filologija 1367, geografija, istorija, biografija 2112 publikacija. Zastupljene monografske publikacije pisane su na više od 20 jezika i to: na njemačkom 73, ruskom 103, engleskom 333, italijanskom 674, francuskom 1992, a na španskom 2362 publikacije. Kategoriju stare i rijetke knjige čine izdanja starija od 1867. godine, a u legatu ih ima 619. Najstarija knjiga je kritičko izdanje Petrarke autora Aleksandra Velutela, štampana u Veneciji 1550. godine. Zatim slijedi knjiga teologa Lodavika Granatenzisa «Silva locorum qui frequenter concinibus occurrere solent» štampana 1586. godine. Iz 1588. godine je prilog istoriji pape Siksta V «Delle glorie di Sisto Quinto». Intereantan je i francuski prevod »Don Cichoite» štampan 1681. godine, ali i djelo «Deur bibus» Stefana Bizantinija, štampano 1694. godine. Od naslova iz 18. v. Izdvajamo Tacitove anale pariško izdanje u dva toma 1786. godine, zatim sabrana djela francuskog filozofa iz kruga enciklopedista Helvecijusa, takođe štampana u Parizu 1795. godine. Jedina rukopisna knjiga u legatu je «Provincia de Madrid» na španskom jezuiku iz druge polovine 18. v. Tu je i Volter štampan u Amsterdamu 1788. godine, kao i «Biblia sacra» štampana u Madridu 1799. godine. Iz 19. vijeka izdvajamo pariška izdanja Monteskjea «Consideration sur le causes de la grande urdes Romains et de leurdecadence» (Uzroci veličine i pada Rimljana) i Horacijeva djela «Artpoetique» i «Opera» štampana 1885. i 1823. godine. Kao doktora istorijskih nauka dr Petkovića su interesovale velike istorijske teme i ličnosti, prvenstveno istorija Francuske i Napoleon I Bonaparta (1769-1821). Samo rutinskim pretraživanjem elektronske baze legata nalazimo 297 bibliografksih jedinica čija tema je Napoleon, što potvrđuje opsjednutost legatora Napoleonom.

Svaka knjiga znalački i brižljivo je birana, pri čemu legator očigledno nije žalio ni novca ni truda.

Samo površan pogled na zaista impozantan broj knjiga, zastupljene naslove, godine izdanja kao i činjenica da su u pitanju publikacije uglavnom na španskom, francuskom, italijanskom, ali i njemačkom i engleskom, pomalo nas je plašila. Sadržaj legata dr Dušana Petkovića, od kojeg i bibliofilima zastaje dah, za bibliotekara je poseban profesionalni izazov. Upravo tako smo i prišli ovom poslu. Na stručnim poslovima bibliografske obrade bili su angažovani bibliotekari: Biljana Ivanović, Veselin Pestorić i Nevenka Mitrović. Legat je obrađen po decidnim međunarodnim standardima, što znači uz primjenu ISBDM, UDK sistema i detaljne predmetizacije. U prvoj fazi radili smo klasične lisne kataloge: autorski, stručni i predmetni sa velikim brojem uputnih i analitičkih listića, što podrazumijeva izradu više od 20 000 kataloških listića. Na ovim poslovima bila je angažovana i Katarina Lazarević, knjižničar. Kasnije, kada smo dobili računar i adekvatan program za automatsku obradu bibliotečkog materijala pristupili smo automatizaciji klasičnih kataloga.

Primijenjen je softverski sistem CDS/ISIS aplikacija BIBLIO sa mogućnošću ravnopravnog korišćenja ćiriličkog i latiničkog pisma, što je u našoj djelatnosti veoma važno. To je UNESCO-ov standardizovani program usaglašen sa metodologijom Generalnog informacionog programa na međunarodnom nivou koji je zastupljen u narodnim bibliotekama preko 130 zemalja sa različitim jezičkim verzijama. Ima više prednosti u odnosu na ostale programe. U slučaju obrade legata, potenciramo izvanredne mogućnosti pretraživanja i mogućnost publikovanja materijala iz elektronske baze, jer program podrazumijeva automatizovani raspored građe prema želji i potrebama kao i izradu svih potrebnih registara.

U skladu sa pravilima smještaja legata knjiga, i ovaj legat smješten je u posebnom depou. Smještaj građe na policima je prema Univerzalnoj decimalnoj klasifikaciji, a za ovu varijantu smještaja odlučili smo se kako bi građa iz pojedinih obalsti bila objedinjena.

Na posao koji smo obavili veoma smo ponosni, jer po ocjeni naših kolega to je poduhvat i za brojniju ekipu bibliotekara specijalista.

A sada bih Vašu pažnju skrenula i na onu drugu stranu medalje, koja na žalost nije tako sjajna. Naime, značajan postotak legata čine publikacije starije od sto godina, za koje znamo da su i prije dopremanja u Herceg-Novi bile neadekvatno magacionirane, što upućuje na fizičko stanje publikacija. Po mišljenju kolega iz konzervatorske radionice Zavičajnog muzeja Herceg-Novi, neophodno je što prije preduzeti mjere zaštite, djelimično konzervacije, a kod značajnog dijela knjiga iz kategorije stare i rijetke knjige neophodno je stručno intervenisati na povezu.

Napomenuli smo da je legat izazov za bibliotekara, ali još više za naučnog radnika i istraživača. Na žalost, nije promovisan pa je ostao gotovo sakriven od naučne javnosti. Vjerujemo da će i ovo veče biti u funkciji njegove afirmacije. Međutim, pravi način da legat bude dostupan naučnoj javnosti, a samim tim i naučno valorizovan, jeste objavljivanje kataloga legata. Obzirom na obim (5500 bibliografskih jedinica) i zaista detaljnu stručnu obradu koja podrazumijeva registre (autora, naslova, izdavača i predmetni) potrebno je planirati dvotomnu ili čak trotomnu publikaciju. Za realizovanje ovog dijela posla nedostaje samo finansijska potpora, jer iz elektronske baze podataka na efikasan način moguće je uraditi raspored građe, registre i pripremu za štampu.

Znamo da je to naš dug prema pok. Dušanu Petkoviću, koji ćemo do kraja odužiti kada neko i iz Argentine, posredstvom INTERNETA, bude mogao da zaviri u Petkovićev legat na našem sajtu.

Nevenka Mitrović

LEGAT

ДР ДУШАН ПЕТКОВ...
ДР ДУШАН ПЕТКОВИЋ ДР ДУШАН ПЕТКОВИЋ
ДР ДУШАН ПЕТКОВ...
ДР ДУШАН ПЕТКОВИЋ ДР ДУШАН ПЕТКОВИЋ
ДР ДУШАН ПЕТКОВ...
ДР ДУШАН ПЕТКОВИЋ ДР ДУШАН ПЕТКОВИЋ
ДР ДУШАН ПЕТКОВ...
ДР ДУШАН ПЕТКОВИЋ ДР ДУШАН ПЕТКОВИЋ
ДР ДУШАН ПЕТКОВ...
ДР ДУШАН ПЕТКОВИЋ ДР ДУШАН ПЕТКОВИЋ
ДР ДУШАН ПЕТКОВ...
ДР ДУШАН ПЕТКОВИЋ ДР ДУШАН ПЕТКОВИЋ
ДР ДУШАН ПЕТКОВ...
ДР ДУШАН ПЕТКОВИЋ ДР ДУШАН ПЕТКОВИЋ
ДР ДУШАН ПЕТКОВ...
ДР ДУШАН ПЕТКОВИЋ ДР ДУШАН ПЕТКОВИЋ
ДР ДУШАН ПЕТКОВ...
ДР ДУШАН ПЕТКОВИЋ ДР ДУШАН ПЕТКОВИЋ
ДР ДУШАН ПЕТКОВ...
ДР ДУШАН ПЕТКОВИЋ ДР ДУШАН ПЕТКОВИЋ
ДР ДУШАН ПЕТКОВ...
ДР ДУШАН ПЕТКОВИЋ ДР ДУШАН ПЕТКОВИЋ
ДР ДУШАН ПЕТКОВ...
ДР ДУШАН ПЕТКОВИЋ ДР ДУШАН ПЕТКОВИЋ
ДР ДУШАН ПЕТКОВ...
ДР ДУШАН ПЕТКОВИЋ ДР ДУШАН ПЕТКОВИЋ
ДР ДУШАН ПЕТКОВ...
ДР ДУШАН ПЕТКОВИЋ ДР ДУШАН ПЕТКОВИЋ

 

SJEĆANJE NA DR DUŠANA PETKOVIĆA

Poštovani prijatelji dobre knjige, zaista se sa radošću odazivam pozivu Biblioteke Herceg-Novoga, da ne zaboravimo značajnog donatora vaše ustanove dr Dušana Petkovića, koji je sa hiljadama biranih knjiga na raznim jezicima, obogatio vaše fondove. Stvaranje svoje lične dobre bibilioteke po vlastitom ključu, bila mu je velika i trajna životna preokupacija i radost, u čemu je ulagao ogromno vrijeme i novac. Pred smrt je želio da to njegovo silno poštovanje prema znanju i mudrosti, prikupljenom u biblioteci oko koje se toliko trudio, prenese u svoj rodni kraj, a da njegovo ime ostane trajno vezano za biblioteku Herceg-Novoga. Veoma se radujem da je, poslije toliko truda, došlo do ostvarenja svega toga i da mu Herceg-Novi neće zaboraviti ime.

Meni lično je ovo sjećanje na Dušana istovremeno i bolno, jer se radilo o veoma darovitoj i ambicioznoj ličnosti koja je mnogo obećavala, ali je istovremeno bila izrazito tragična, jer je, na žalost, stalno pratila nemilosrdna sjenka bolesti, koja je kočila i razarala, i nije dozvoljavala da se spomenute sposobnosti valjano i do kraja ostvare. A mene su pozvali da vam večeras nešto kažem o svemu tome, zato što sam bio njegov prijatelj i kao takav se, pred njegovu ranu smrt, sticajem okolnosti, našao ne samo iz humanih razloga uz njegovu bolesničku postelju, nego sticajem prilika, i u ulozi stalnog staratelja, pa prema tome i jednog od faktora u realizaciji spomenutog Dušanovog legata knjiga.

Za posmrtne govore obično važi načelo da treba govoriti samo o dobrim stvarima i vrlinama («Demortiusnihilnisibene»), ali zato su ti govori obično isprani i anemični, jer im nedostaje pečat životnosti. Ovdje to ne treba da bude slučaj i ja ću se postarati da vam, makar i najsumarnije skiciram neke realističke dijelove Dušanovog portreta, jer bih, inače, ovaj naš večerašnji razgovor smatrao izgubljenim vremenom. A svi znamo da se u svakoj zreloj ličnosti, neizbježno, nalazi mnogo dobrih i loših osobina, sa kojima se mora voditi valjana borba da se na kraju izgradi duhovna fizionomija i čvrst pozitivan karakter. Ali poseban i težak slučaj se sreće kada čovjek nosi neke urođene sklonosti, za koje, u stvari, nije lično kriv, ali kojima ne može da se otme. Rano sam to osjetio kod Dušana i zato mu pristupio sa posebnom brigom i pažnjom. Pri tom sam znao za veliki broj istaknutih imena u nauci, književnosti ili filozofiji, koji su bili opterećeni čak i teškim oboljenjima i nedostacima, ali su ipak ostavili nemjerljiv doprinos.

 

Našli smo se i upoznali u Padovi, na stranom fakultetu, ne poznavajući još valjano strani jezik, na kom smo trebali da nastavimo studije otpočete u domovini, a, pogotovo, ne poznavajući užu stručnu terminologiju. Prema tome, mi smo dvojica, on sa istorijom, a ja sa pravom, imali, zaista, pune ruke posla da dovršimo te studije koje smo, on u Beogradu a ja u Subotici, bili otpočeli i, otprilike, doveli ih do polovine. Zato se nismo ni mogli previše često viđati, ali smo kod susreta imali zaista veliki krug otvorenih tema i problema, pa smo ne rijetko, i pored različitih materija, jedan drugome mogli i pomoći. Ipak bi, ponekad, došao i da uči kod mene u sobi, jer su druge kolege iz Boke bile sklone da ga privuku na neku zabavnu ili ljubavnu studentsku avanturu, naravno sa ogromnim utroškom vremena i snaga. A on je bio siguran da tako nešto sa mnom neće biti slučaj. Uveče smo, ponekad, išli zajedno i na koncerte ozbiljne muzike. Neke stvari, kao na primjer bavljenje poezijom još od srednjoškolskih klupa, Dušan mi nije povjeravao i o tome sam saznao iz zbirke pjesama koju mi je pred smrt poklonio. Naši razgovori su, prirodno, ponekad dodirivali i opšte filozofske, religiozne, istorijske i slične teme, i tu smo otkrivali da smo u mnogo čemu različiti, ali, istovremeno, da pripadamo onoj istoj staroj autentičnoj i veoma značajnoj bokeljskoj retorti, u kojoj životne, vjerske ili nacionalne razlike u shvatanjima, nisu morale značiti sukob i razlaz, nego veoma često i puno uzajamno poštovanje i dalje održavanje i jačanje prijateljstva. Njega, na primjer, nije smetalo da ja često pohađam baziliku Sv. Antuna Padovanskog, tim prije što mi je pričao da je njegova majka, koju je mnogo poštovao, i van svoje konfesije, osjećala posebni pijetet prema ovom katoličkom svecu. Sve ovo posebno spominjem, jer se prilikom takvih sporadičnih susreta, i pored svega toga, kod Dušana, koji je bez sumnje već tada patio od određenih prvih i blažih formi paranoičnog zaziranja od ljudi, iz samo njemu poznatih razloga, nije formiralo osjećanje odbojnosti, nego, naprotiv, veoma čvrsto, povjerenje prema meni. U Padovi smo, uz određene prekide, proveli manje od dvije godine, s tim što sam se ja, nešto pred kraj 1943. god. sa diplomom odmah vratio u Boku, a on je nešto kasnije diplomirao i odlučio da pođe, mislim kod svoga oca, ili rođaka, u Buenos Ajres.

Njegov, svakako nimalo lak uspon u novoj sredini, tokom preko tri decenije (od marta 1948. do novembra 1981.) nisam mogao pratiti, jer se pismeno javljao rijetko, jer je dospio i do univerzitetske karijere, uz intenzivno bavljenje enciklopedistikom u Enciklopedijskom zavodu i uz stalno prisutan grozničavi napor strasnog bibliofila oko nabavke rijetkih i skupih knjiga. Predavao je, kao redovni profesor, na Internacionalnom univerzitetu u Buenos Ajresu i neka od svojih predavanja, kao i razne popularne članke objavljene po novinama od 1953. do 1960. godine, sabrao u prilogu svoje zbirke pjesama «Iz tuđine», izdate 1961. godine. Na osnovu toga vidimo da je sa tematikom Boke pisao o Herceg-Novom, Đenovićima, manastiru Savini i uopšte o srpskim manastirima, kao i o «Proslavi srpskog Božića na bokeljskim jedrenjačama». A tematski šire, nalazimo napise o sv. Simeonu i Savi, značaju Srpske praoslavne crkve, kralju Petru I i kralju Nikoli, Njegošu, teokratiji u Crnoj Gori i padu Skadra. Od pjesnika, iznio je sažeto svoja gledanja na Šantića, Rakića i Matavulja. U tim svojim radovima nije imao većih ambicija, niti je u tuđini imao mogućnosti da nešto novo i dublje istražuje. Želio je samo, kako sam piše da sa nekim osnovnim pitanjima, na popularan način, pomogne srpskoj dijaspori, koja nije imala svojih publikacija, ni mjesta za okupljanje i molitvu. Međutim, imao je i krupne, ali neostvarene projekte, da izda «Istoriju Rusa, Srba i Bugara» i manju antologiju srpske lirike, starije i nove. U vezi sa Enciklopedijskim zavodom izdavača Placa i Janeza, Petković je u jednotomnom izdanju iz 1971. i drugom izdanju iz 1974. god. obradio neke istorijske teme, a posebno predsjednika Argentine. Taj tematski blok objavljen je i u luksuznom izdanju pod naslovom «Galerija predsjednika Argentine od Rivadovie do Lanusa (1826-1972)», što u stranoj zemlji, od jednog stranca, nije bio nimalo lak posao. Od istorijskih eseja, pisanih u časopisu «GranAldea» 1971. god. vidan je njegov interes o spektakularnim ljubavima poznatih istorijskih ličnosti, gdje je uvrštena i Draga Mašin, zatim o krupnim ženskim istorijskim figurama, kao i o atentatima na šefove država tokom XX vijeka.

Naravno, ti ozbiljni intelektualni napori koštali su ga velikog truda, a pored svega on se psihički nije osjećao dobro, dok je crv bolesti i dalje razarao. Ako to ne bih mogao dokazivati na osnovu prepiske, koja je bila zamrla, to je veoma vidno iz fragmenata objavljene poezije, koju je uspješno glačao po brušenim uzorima Disa, Rakića i Šantića. Eto nekoliko primjera koji kod Dušana nisu neki poetski stereotipi, nego iskrena stanja duha. U pjesmi «Ponoć u pampi» čitamo o patnji pred naletima uspomena:

Napolju sve crno, ko dubina groba

Samo mračnim nebom sjevne katkad koja

Munja, pa nestane, kao radost moja,

Ko daleko ono, a nedavno doba.

Dok kroz pampu crnu, munja vatrom pali,

A vjetar zavija ko gladni šakali;

Osjećam sve jače, svugdje oko mene,

Ko kroz maglu tešku, iz prošlosti sjene.

Došle su po mene, sa dalekog puta,

Šapatom me stalnim, neumorno zovu;

Sve su došle k meni, n'jedna ne zaluta,

Našle su me samog u noć strašnu ovu.

U pjesmi «Zavičaju» je zabilježena patnja zbog daljine zavičaja:

Misli svoje od tebe odganjam

Kad sam budan, - a da ne poludim,

Ali kroz san kada tebe sanjam,

Molim Boga da se ne probudim.

U pjesmi «Noći» isto su zabilježene patnje života u tuđini:

Kroz zimske sam noći, diveći se valu,

Kako burno šumi svoju ljubav žalu,

I za ljetnjih noći sred Jadranskog čara

Upoznao svemoć vječnoga Vladara.

A sada mi noći prikrivaju rane,

Svu gorčinu mračnu bitisanja moga;

Kad beskrajne, puste, izbjegličke dane,

Pokrije koprena noćnog, gluhog doba.

U pjesmi «Griža savesti», opet se vraća bolnoj unutrašnjoj sjenci koja ga muči:

Pobegao sam jedne burne zimske noći

Bog mi je tad bio jedino u svesti,

Bežo sam od smrti, od Božije moći;

Al najviše bežo od svoje savesti.

Zaludu se nadam, lutajuć po svetu,

Da ću se smiriti, izbeći tu kletu

Senku što me prati ko špijunsko oko,

Aveti što živi u meni duboko.

U pjesmi «Mora» Dušan pozajmljuje motiv i stih od Disa, ali kod njega on zvuči veoma konkretno, rekao bih psihijatrijski konkretno:

O nesretna moja boljko iz tajinstva

Ko se ikad nado da ćeš stvarnost biti,

Kad si remetila snove mog detinjstva

Ko zloslutna mora kroz duše mi niti.

Ipak, da je uspio naći ženu, koja bi shvatila njegova duševna stanja, i iz ljubavi požrtvovano uspijevala da ga spašava iz krajnosti beznađa, Dušan je mogao da mirnije živi i stvara. Ali na takvu ženu nije naišao. Zato se i u ljubavi, koja je Dušanu zaista životno, egzistencijalno trebala, na žalost on duboko razočarava, pa je najzad, naziva «Obmana»:

Vjerovao sam vidjeće te bijelu,

Ko ljiljan, ko proljetni cvijet,

Da sam poput ranjavane ptice

Završio lutalački let,

Da si život, smisao njegov, bajka,

Koju čojek samo jednom sreće,

Život cijeli živi za taj tren.

A ti bješe iluzija, varka,

Sanja moje nedostižne sreće,

Njezin otsjev, njena blijeda sjen.

Po nekim pismima iz 80-tih godina, vidio sam da se priprema za povratak. U tome ga u odgovoru nikako nisam podržavao, jer mi se, istovremeno povjeravao da je u sukobu sa sestrom, pa su se postavljala osnovna pitanja smještaja i izdržavanja, a bolest je bila sve vidnija. Mislio je i na pomoć moje porodice, ali ja sam imao brojnu djecu, supruga je radila i imali smo more službenih i društvenih obaveza. Međutim, imperativna unutašnja potreba da se vrati odbacivala je sve racionalne računice i drama se nije mogla izbjeći. Kada me posjetio u Dobroti početkom 1983. god. već se bio obnovio težak sukob sa sestrom i svojtom koji su ga u početku bili primili. Poslije nekog agresivnog incidenta, smješten je u Psihijatrijsku bolnicu u Dobroti sa dijagnozom «reaktivnog paranoidnog psihičkog statusa i arteriosklerotičnog parkisonovog sindroma». Iz bolnice me telefonom hitno pozvao i poslije dužih razgovora s njim i sudskim vlastima, prihvatio sam da budem postavljen za sudskog staratenja. U početku sam insistirao da to bude, prirodno, neko od svojte, iz rodnog Đenovića i slično. Ali Dušan je bio neumoljiv, tražio je samo mene.

Bolovao je nešto preko 3 godine i umro sredinom jula 1986. U tom vremenu su se događale mnoge stvari. Prije svega na ličnom planu. Poslije velikog svijeta, strasnog bibliofilskog rada, leksikografskog bavljenja i kraće univerzitetske karijere, naći se zatvoren u Psihijatrijskoj bolnici, nepokretan i u društvu duševnih bolesnika svake vrste, zaista je rijetka i potresna ljudska drama. Moj prijatelj intelektualac, nadprosječne inteligencije i memorije, strasan čitač, ali veoma nemirnog i bolesnog duha, imao je brojne ljudske, naučne i duhovne potrebe. Tražio je, ipak, u prvom redu, ljudsku i toplu komunikaciju i utjehu, a to je značilo da ga je trebalo posjećivati, često i dugo razgovarati sa njim, povremeno mu nositi hranu koju je želio, ili neke predmete, novine, knjige i slično. A iznad svega, razonoditi ga, osvježiti i utješiti. Posjećivao sam ga 1-2 puta sedmično, sjedeći na njegovom krevetu, sa još sedam bolesnika u sobi. I u takvom ambijentu nepovjerljiv i oprezan, on je insistirao da govorimo na stranom jeziku. Često sam se trudio da se šalim i igram paradoksima, da ga tako nasmijem, pa da se načas promijeni onaj grozničavi i oštar pogled stalnog grča i napetosti. Posebno da se oslobidi straha da bih mogao da ga napustim, kada bi mi ponavljao: «Samo, molim te, nemoj me ostaviti. Ubiću se ako me ostaviš».

Neću se zadržavati na dosta intenzivnu poslovnu stranu, koja je išla preko mene i suda. Trebalo je kontaktirati sa advokatima i prijateljima u Buenos-Ajresu, spašavati ličnu imovinu i stan, koji je tamo imao, sprovesti kupoprodajni ugovor oko zemlje u Đenovićima, a posebno organizovati akcije ambasada i parobrodarskih preduzeća da se sa raznih destinacija, prenesu sve knjige koje je Dušan imao raspoređene na raznim mjestima. Moram priznati da u početku intimno nisam vjerovao kada mi je Dušan pričao o svim tim njegovim dragocjenim stvarima i knjigama. Vjerovao sam da se radi o njegovim iluzijama i pretjerivanjima, a da su njegova sredstva nikakva, ili veoma oskudna, pa sam mu pravio i materijalne usluge. Ali kada se pokazalo suprotno i kada je pristizao novac i bankovne knjižice, trebalo je voditi dnevnik izdataka, koji se predavao sudu. A izdaci i nisu bili bezazleni, jer Dušan je kao nepokretan davao bolesnicima za bolji tretman. Osim toga zaželio bi i neku posebnu ili pojačanu hranu. Najzad, vodila se i dosta učestala korespondencija sa advokatima i prijateljima u Argentini. U vezi sa izdacima, moram ispričati jedan karakterističan detalj kada me zamolio da mu, za rođendan njegove doktorke, naručim toliko karanfila koliko je ona imala godina. Ja sam to prihvatio bez predomišljaja. Doktorka me, međutim, u četiri oka, na blagi način ukorila kako sam to mogao uraditi. Bio sam zapanjen i odgovorio joj da prosto ne mogu da vjerujem da tako razmišlja jedan psihijatar. Taj gest sam smatrao divnom potvrdom da je naš pacijent još ljudski živ i da je, pored užasne stvarnosti, još sposoban da osjeća i izražava simpatiju prema lijepoj ženi. Ja razumijem smisao onoga što načelno piše u njihovom ljekarskom kodeksu o izbjegavanju sentimentalnih kontakata sa bolesnicima, ali u ovom slučaju njegov gest sam shvatio kao najljepši uspjeh njenog, ali i mojeg bavljenja sa Dušanom.

Umro je, u mom prisustvu, dosta neočekivano, ali smireno, 12. jula 1986. godine. Kako je bio iskreni vjernik, bio sam veoma zadovoljan što je, prije smrti, prihvatio moj predlog da se, sa sveštenikom rastereti nekih unutrašnjih konflikata i osjećanja grijeha i obavi određene obrede. Napisao je testament, koji meni nije bio nepoznat jer smo o tome bezbroj puta govorili. Želio je da mi se oduži za prijateljsku pomoć i sve da mi ostavi, ali ja sam mu govorio da to ne mogu prihvatiti jer sam mu prišao u ime ljudskih i etičkih motiva, a ne iz očekivanja bilo kakve moguće nagrade. Pa kada je on, ipak, napisao testament meni u korist, ja to i u posljednjoj izjavi nisam mogao prihvatiti, nego sam i ta sresdstva opredijelio donaciji knjiga i time još nešto doprinio da se što bolje ostvari najveća životna želja Dušana Petkovića. I to me iskreno raduje kao najveća nagrada.

 Dr Miloš Milošević

SJEĆANJE NA DR DUŠANA PETKOVIĆA

Prošlo je skoro dvije decenije kako je legat Dušana Petkovića pod krovom ove zgrade. Možda upravo toliko kasni prezentacija legata, možda nešto manje. I odmah priznajem dio svoje lične krivice što do toga nije došlo. Ali ova vremenska distanca svakako čini da se zbivanja vezana za legat i njegovo prebacivanje iz Argentine u Novi sagledaju sa malo manje emocija. Ali, da kažemo na početku nešto o tom vremenu i prilikama u Biblioteci. To su osamdesete godine koje su bile najpovoljnije za rad i rast naše ustanove. Steklo se nekoliko povoljnih uslova. Dobili smo novu zgradu, kadrovski smo ojačali tako da smo zacrtanom projektu Zavičajne zbirke mogli sigurnije pristupiti. Tada smo, zahvaljujući povoljnim finansijskim prilikama, udvostručili knjižni fond. To je takođe vrijeme kad smo otkupili biblioteku Veljka Radojevića, značajan fond koji nas je obogatio naslovima periodike 19. v. I naročito naslovima bokeljistike.

U to vrijeme pojavio se apel D. Petkovića «Spasite moju biblioteku» kojeg je objavio Vasko Kostić u «Pobjedi» početkom 1985. godine. Smatrao sam da smo mi iz Biblioteke prozvani da odgovorimo na taj apel. I bez mnogo oklijevanja, odluka je donesena – da pokušamo. Srećom, na početku ništa nismo znali o teškoćama koje nam predstoje, a skoro ništa o legatoru.

Moj prvi odlazak u posjetu D. Petkoviću bio je više nego obeshrabrujući. Čim sam prešao prag Specijalne bolnice za psihijatriju u Dobroti, skoro da sam odustao od želje da se odazovemo pozivu. I koliko god da je ambijent bio više nego mučan, odlučio sam da vidim i upoznam D. Petkovića.

Njegova soba bila je na kraju dugog polumračnog hodnika i ličila je više na nesređen magacin, nego na bolesničku sobu. Ali za takve vrste medicinskih ustanova bolji uslovi – humaniji, nisu se ni mogli očekivati. Časna sestra me je dovela do njegovog kreveta, prestavila me i kazala razloge posjete. To su trenuci koji se pamte za cio život. Blago se nasmiješio, tražio je da mu ponovim svoje prezime, valjda ga nije dobro čuo, ponudio da sjednem na krevet do njegovog, a ostalim bolesnicima naredio da napuste sobu. Na moje veliko čuđenje, svi su ga poslušali i mi smo ostali sami. Ovo se kasnije redovno i na isti način ponavljalo. Kad su se bolesnici na moje česte posjete navikli, napuštali su sobu i bez upozorenja. U početku nisam mogao znati kako je uspio da ga bez pogovora poslušaju, ali u tome je tajna zbog čega je ambijent Doma starih u Risnu zamijenio za psihijatrijsku bolnicu u Dobroti. S njim u sobi bili su srednjovječni i jaki ljudi koji su mu pomagali, njemu nepokretnom, prikovanom za krevet, za njegove svakodnevne potrebe za ono što od osoblja u Domu starih nije mogao dobiti. On je na lični zahtjev postao pacijent duševne bolnice u Dobroti. O ovom svakako pravu priču zna g. Miloš Milošević. Što je sve pisalo u njegovom bolesničkom listu nisam čitao, ali znam da je to bila Parkinsonova bolest u svom zadnjem stadijumu, čega je on bio u potpunosti svjestan. «G. Pestoriću, govorio je kasnije kad je donio odluku da nam pokloni biblioteku, radite brzo, moja bolest tako rapidno napreduje da neću dočekati da moje knjige pasaju okean». Umalo pa da je bio u pravu. Od dana moje prve posjete njemu, pa do dolaska biblioteke prošlo je osam mjeseci, a on je živio još sedam.

Međutim, koliko god da me je požurivao da što brže radimo, a znao je da to ne zavisi od moje dobre volje, već od čitavog spleta okolnosti, ipak je najveći dio vremena utrošio na mom ispitivanju. Isuviše je bio emotivno vezan za svoje knjige da bi ih olako dao nekom u ruke. Mnoge moje posjete bile su utrošene na propitivanju o mojoj porodici, meni lično, mom školovanju i radu, ustanovi u kojoj radim. Sve tako do sitnica.

No, sam moram priznati da sam i ja nastojao da njega upoznam, najviše radi sigurnosti pothvata koga sam se latio. Jer, koliko god je on strahovao za svoje knjige, toliko sam ja strahovao da od svega što je napisano u apelu i ponavljano kroz njegovu priču, možda nema ničeg realnog, ili ga ima toliko malo. Više puta, poslije odlaska u Dobrotu, ponavljao sam u sebi – da li će se isplatiti toliki trud. Pri tom ja nisam štedio samo sebe, jer ja sam manji dio posla obavio. Angažovao sam ljude koji su tako svojski prionuli na posao da su i meni ulivali povjerenje i davali krila da ne posustanem. D. Petković me je prilikom našeg prvog susreta uputio na svog staratelja – pravnog zastupnika, g. M. Miloševića. Ali on mu je bio mnogo više od toga. U momentu kad ga je teška bolest vezala za postelju, kad ga njegovi najrođeniji nisu primili, ostao je samo on jedini koji je, ne samo ispunjavao svoju zakonsku obavezu prema njemu, već mnogo, mnogo više od toga. Koliko posjeta, koliko ponuda, koliko vremena provedenog s njim, koliko strpljenja i takta u ophođenju? To ponekad ni najrođeniji ne mogu, a g. Milošević je to ljudski i hrišćanski, kao onaj milostivi Samarjanin iz Jevanđelja, ispunjavao do posljednjeg momenta upravo do dana Petkovićeve smrti. I u tom zadnjem času bio je prisutan. Pri tom, nekoliko dana pred smrt, obezbijedio je da ga sveštenik ispovjedi i pričesti i time pripremi za smrt. Sahranjen je po svojoj želji u gorbnici svoga strica, protosinđela Jeroteja Petkovića, popularnog «popa Jova», između velike i male crkve Manastira Savine. Primjer g. Miloševića je tako snažno djelovao na mene i ulivao mi nadu, naročito u momentima sumnje da li ćemo sve dovesti do kraja.

Petković je svoju biblioteku nudio g. Miloševiću, ali je on velikodušno odbio, smatrajući da je to zadužbinski akt i da treba da pripadne, ne pojedincu, već užem zavičaju. Ne može se zaboraviti ni onaj momenat u risanskoj bolnici kad je u nastupu nervnog rastrojstva, u prisustvu suda, D. Petković umalo opovrgao svoje obećanje. To je bio presudan momenat, kad je sve do tada urađeno moglo da padne u vodu. G. Milošević sa puno takta uspio je da ga privoli da se dobije sudska punomoć za radnje koje su bile u toku i za one koje predstoje.

Pored g. Miloševića koji je svakako najzaslužniji što je legat D. Petkovića danas ovdje, imao sam još dva divna saradnika – Sveta Seferovića, tada predsjednika UO SO Herceg-Novi i D. Radulovića, službenika ondašnjeg Sekretarijata za odnose sa inostranstvom. Priču o Petkovićevom apelu nisam mnogo širio, koliko iz straha da od svega toga ne bude ništa, toliko da mi se ne ponove riječi jednog mog prijatelja: «Ma, jadan čovječe, tvoj Petković je u Dobroti, znaš li to?». Međutim, g. Seferović me je od prvog dana hrabio. I zaista, imao sam podršku kakva se samo poželjeti može. O troškovima nisam morao razmišljati, a kad se radilo o našoj želji da D. Petkoviću olakšamo teško stanje i kad smo ga jedno vrijeme prebacili u risansku bolnicu i ponudili banjsko liječenje u Igalu, za sve sam, zahvaljujući njemu, dobijao zeleno svijetlo. Ništa manje ne dugujemo g. Raduloviću. On je na sebe preuzeo saradnju sa našim diplomatskim i carinskim organima i sve uspješno doveo do kraja.

Na Aranđelovdan 1985. kamion sa prikolicom s Rijeke dovezao je biblioteku D. Petkovićau magacin PKB-a u Meljinama. Ogromni kašuni puni knjiga. I opet sumnja. Valjda će u tolikom mnoštvu biti i onaj dio zbog koga se trebalo potruditi. I nismo se prevarili, no o tome će direktor Biblioteke g-đa Nevenka Mitrović.

Odatle su knjige prebačene u novu, još nedovršenu zgradu. To su bile prve knjige koje su u nju unesene. Današnji depo 2 bio je do plafona ispunjen paketima knjiga. Radost naša bila je velika.

A onda druga obaveza prema g. Petkoviću. Moje posjete bile su češće nego do tada. Želio je naime, kako nije mogao da vidi sve svoje knjige zbog bolesti koja je sve više uzimala maha, (tražio je) da se njemu najdraže i najvrednije donesu u Dobrotu. I na kraju, kao izraz zahvalnosti što mu se ostvarila želja, izdvojio je dvotomnu enciklopediju DICCIONARIOPLAZAJANES u kojoj je sarađivao i napisao odrednice iz političke i kulturne prošlosti balkanskih zemalja i šire i poklonio mi je. Zaista draga uspomena.

Najzad ne mogu završiti priču o legatu D. Petkovića, a da ne pomenem požrtvovanje koje su pokazale koleginice M. Bronzić i naročito K. Lazarević. (Tada nas je bilo troje uposlenih). Mjesecima smo, pored redovne djelatnosti, pristupali fizičkom čišćenju knjiga, paket do paket. Ni rad pod maskama, radi straha od zaraze, ni nepodnošljiv zadah, ni sijaset nepotrebnih stvari koje su se našle zajedno sa knjigama, nisu nas sprečavali da posao dovedemo do kraja i legat pripremimo za stručnu obradu. I kad su se knjige tako očišćene i spremne za obradu našle na policama, doveli smo fotografa da ih snimi, a fotografije odnijeli D. Petkoviću.

Veselin Pestorić

Izlaganja izrečena 19.10.2002.g. u Gradskoj biblioteci i čitaonici Herceg-Novi povodom priređivanja Sjećanje na dr Dušana Petkovića, dobrotvora Biblioteke.

Preporučujemo

       logo 001logo