24. MSK "Trg od knjige" - 24. jul

PUT POVRATKA SVOM SJEĆANJU

Sinoć, u petak, četvrte sajamske večeri, publika je imala priliku da, upravo u skladu sa naslovom knjige promovisane u drugom dijelu programu – „Petak za ljubav“, simbolično i stvarno, prisustvuje predstavljanju književnih djela u osnovi kojih stoji upravo ljubav kao pokretačka snaga protagonista romana o kojima se govorilo. Istovremeno, ljubav prema književnosti bila je i motivacija svih okupljenih oko priča o kojima su naši gosti govorili. Oni koji su uspjeli da ostanu do kraja večeri na čudesan način mogli su saznati šta povezuje promovisana djela i ostali su nad pitanjima pisaca, Darka Tuševljakovića i Roberte Lepri, koji nisu davali odgovore, već su svoje buduće čitaoce nagonili da ih sami traže, kroz čitanje kao putovanje. Oni su nam, uz pomoć sabesedinka-saputnika izložili putanje svoja dva glavna lika, koje, začudo, imaju oba romana – prof. Aleksandra Jerkova i književnog kritičara Mladena Veskovića, u predstavljanju romana „Karota“, dobitnika NIN-ove nagrade za 2025. godinu, i Zorana Hamovića, urednika IK Clio i Ane Marković, prevodioca sa italijanskog i portugalskog jezika.

Oba romana su neka su vrsta moderne Odiseje, u tzv. „vestern okviru“, kako je to definisao, na svoj način, DarkoTuševljaković jer se i pripovjedač „Karote“ i Rita, glavni ženski lik romana Leprijeve, vraćaju poslije mnogo godina na mjesta koja mogu da riješe misterije njihovih sjećanja i unutrašnjih sukoba, kako bi pomogli sebi u procesu iscjeljenja, svako za sebe. Njihove emocije, iako sasvim različito podstaknute, slične su i likovi se moraju naći na putu povratka svom sjećanju kako bi spasili sebe, i kako bi njihovi ožiljci, bilo da su spoljašnji, kao kod pripovjedača o Karoti, ili unutrašnji, kao kod Rite, zarasli.

Ova dva romana dolaze iz različitih svjetova, istočnog ili južnog, gdje se pisce dominantno bave prošlošću oblikovanom i uslovljenom istorijom i sociokulturnim kontekstom, koji boje njihove likove, i zapadnog, u kome se pisci permanentno bave sobom, ali oba pisca tragaju za katarzičnim putem oslobađanja i to ih spaja, na dubokom, ontološkom nivou. Osim evromediteranske crte koju imaju, u rasponu srpske i italijanske književnosti, mogli smo zaključiti da ih spaja i mješavina žanrova i njihova međusobna isprepletanost: od psihološkog trilera do romana lika, običnog ljubavnog ili detektivskog romana, sa fosilnom naslagom autobiografskog, koje se pisci, ma koliko i jako bile vezane za njihove ličnosti nikako ne odriču, već ih njeguju i prihvataju, odnoseći se prema njima nježno, kao prema djetetu, čiji će odsudni i tragični trenuci činiti da započnu svoje priče i djela.

Darko Tuševljaković otkrio je kako trenutak oduzetog djetinjstva, kada dječačko ili vršnjačko nasilje pojavno ostaje isto, ali mu se motivacija mijenja, jer prestaje biti bitno kako izgledaš, već postaje bitno ko ti je tata i u koju crkvu ide, postaje trenutak rascepa za kojim tragaju oba glavna lika, a naročito onaj s ožiljkom, i baš je taj trenutak htio da opiše, vraćajući se u ratne 90-te godine na području bivše Jugoslavije i rodni Zadar, dok Roberta Lepri takođe želi da dopre do svog trenutka pamćenja, namjerno opterećujući svoje likove emotivnom napetošću, kako bi i oni bili na putu otkrivanja sopstvenih zagonetki. Oba pisca radila su to na različite i slične načine, a svi zajedno, tragali smo za odgovorom na pitanje: Šta tu književnost može? Odgovor ćemo dobiti samo ako postanemo naivni, empatični i nadasve čitaoci puni razumijevanja.

Priče su sa zvucima harmonike i gitare vezali Bosiljka Kulišić i Nikolas Moreta, a program je vodila Danijela Đonović.

24. јул